ORTODONCIJA – specijalistička grane dentalne medicine koja se bavi rastom, razvojem i održavanjem dentofacijalnog kompleksa, a uključuje dijagnostiku, prevenciju i korekciju položaja zubi i međučeljusnih odnosa uz pomoć mobilnih ili fiksnih naprava
ORTODONCIJA
Specijalistička grane dentalne medicine koja se bavi rastom, razvojem i održavanjem dentofacijalnog kompleksa, a uključuje dijagnostiku, prevenciju i korekciju položaja zubi i međučeljusnih odnosa. U Republici Hrvatskoj pacijentima do 18. godine života pokrivena je ortodontska terapija ukoliko za nju ispunjavaju uvjete.
Ortodontska se terapija se ne provodi samo mobilnim ili fiksnim napravama već određenim preventivnim i interceptivnim postupcima koji utječu na rast i razvoj lica i čeljusti, a kojima se u ranijoj dobi pokušavaju spriječiti anomalije u postavi zuba.
Ovisno o dobi djeteta i o tome koja je denticija prisutna (mliječna, trajna ili mješovita) različit je pristup ortodonskoj terapiji. Od najranijeg djetinjstva pa do puberteta ortodontskim se napravama ili postupcima prvo pokušava usmjeriti rast čeljusti, usmjeriti nicanje trajnih zuba, te odučiti male pacijente od nepodesnih navika kao što su korištenje dude varalice, sisanje palca ili slično što itekako može utjecati na položaj zuba i čeljusti. U toj ranijoj dobi, pogotovo u periodu mješovite denticije obično se u terapiji koriste mobilne naprave.
Fiksne se naprave uglavnom postavljaju nakon nicanja svih trajnih zuba. Duljina trajanja fiksne ortodontske terapije ovisi o vrsti i stupnju poremećaja položaja zuba (anomalija), a i o sistemu naprave koju koristi ortodont. Tehnološki napredak je donio razvoj dijagnostičkih i terapeutskih postupaka, pa su samim time brže, efikasnije i ugodnije za pacijenta. Na ortodontsku terpiju danas se veoma često odlučuju ljudi i nakon 30. godine života, i to u većini slučajeva samo iz estetskih razloga. Pacijentima je često nezgodno i neugodno nositi ortodontske „aparatiće“, no danas je postalo uobičajeno postaviti im bezbojne bravice aparatića ukoliko se za njih odluče. Kod pacijenata sa vrlo malim estetskim anomalijama sve češće koriste moderne, brze i „nevidljive“ tehnike poravnavanja položaja zuba koje imaju svoje dobre i loše strane, te svoje zagovornike i protivnike, ali sve u svemu prije započinjanja ikakve terapije potrebna je detaljna dijagnostika uz pomoć modela pacijentove čeljusti, pacijentove fotografije, te rtg snimke i ostala potrebna mjerenja.
Nakon zavšetka fiksne ortodontske terapije veoma je bitno zube zadržati u novodobivenom ispravnom položaju (retencija položaja), tako da se pacijentu preporuča nositi neka retencijska naprava barem dvosturko dulje nego što je trajalo nošenje prvobitne naprave. To su najčešće retencijske udlage koje pacijenti uglavnom nose noću (preporučuje se i što više tokom dana) ili se pacijentu postavlja žičani splint s oralne strane zuba.
